Zvjezdana Jembrih

Ljetopisi

Pisanje Zvjezdane Jembrih rijedak je primjer pisanja bez predumišljaja, umjesto iz koncepcije i ambicije, ono izrasta iz pokreta i pogleda. U ovoj knjizi – iz putovanja. A putovanje kao da je preduvjet stvarnoga života. Ne onog svakidašnjeg, oblikovanog moranjima, nego života u kojemu vid i sluh napokon zaista dolaze na svoje – kao i osmijeh, slobodan, ironičan, namršten, pun razumijevanja. Putovanje je prostor za spontanost, otvaranje prečaca između oka i riječi. Pa i da ne postoji nikakva mogućnost da budu objavljeni, ti bi putopisi ipak bili napisani. Jer bez njih putovanje nije potpuno.

U slobodi i znatiželji kretanja Zvjezdana jednostavno ide s bilježnicom, zapisuje što vidi, odmah ili malo poslije, meandrirajući čak i oko vlastitih pokušaja autocenzure («ne bih htjela raditi priču od…») Tako nastaje knjiga, prirodnim slaganjem sedimenata, kratkih i dužih, težih i lakših. Put u Makedoniju pustolovno traje, no kratki bljesak uz lungo mare u Lovranu u svojoj se ironiji jednako trajno urezuje u pamćenje. Svaki putopis počinje iz tišine i ne zna se točno kakav će biti glas koji s njim dolazi na svijet, ponekad lirski, ponekad ironičan, rijetko melankoličan. No uvijek neposredan i živ, sposoban za nagla skretanja, osvježavajuće hirovit. I uvijek sposoban dozvati i dočarati slike. Upravo zbog izrazite vizualne sugestivnosti ovi putopisi ostavljaju jarke tragove.

Možda bi se moglo reći da povod putovanjima i nije važan – ali jest. Velik dio njih povezan je s autoričinim slikarskim ili pak restauratorskim poslom, ona ne kreće na put ni zbog turizma, ni zbog odmora, pa ni zbog pisanja. Kad zaključa za sobom vrata svakodnevice, otvara se prostor za sve vidove njene kreativnosti, za otvaranje sebe svijetu i svijeta sebi. I svijet je zaista tu, u ovoj knjizi, svjež u svojoj ukupnosti i fragmentarnosti; tu su krajolici, ljudi, znakovi, životinje, ruševine, doživljaji, stol za ples i mala haljina rujne boje. I nadasve pokret, pokret koji je život sam. A pogled koji se otvara tom svijetu oštar je i ne prilagođava se unaprijed zadanim ravnotežama. I koliko god putovanje bilo i otkrivanje sebe, a svijet možda veliko zagonetno zrcalo, Zvjezdanina osobnost se niti nameće niti zaogrće lažnom nevidljivošću; ona je svjedok s rijetkom sposobnošću da ne umanjuje viđeno, ne svodi raznolikost, neobuhvatljivost doživljenog na jednostavne obrasce svjesnih ili nesvjesnih predrasuda.

Bilježiti stvarnost – ili nešto nalik stvarnosti – nije dovoljno da bi nastao vrijedan tekst; nužno je oko koje vidi i nevidljivo – tragove prošlosti, slutnje, odbljeske pročitanih knjiga – i glas koji se usuđuje reći i ono što se ne govori. 

Sanja Lovrenčić

178 str, meki uvez, 130 kn

2008

<< povratak