BOJ PERUNA I VELESA  

Ubila te strela božja! 

1. 

Dođe tako sušno doba, povlače se močvare, presušuju lokve, životinje žeđaju i žeđaju usjevi. To Veles zaboravlja gdje mu je mjesto i iskušava svoju moć. Skupio je vode svih izvora, zmaj silni, zmaj moćni, zatvorio ih svojim zmajskim tijelom, prepustio svijet suši. Zarobio je sve izvore, strašno izaziva gromovnika. Ugrabio mu je malenoga sina, ženu mu oteo, pa je Mokoš gospodarica-ključarica s njim u dolu umjesto na gori. A naše blago, stada naša žeđaju. Što nam je dao, stočni bog sad uzima; što bijaše red, on pretvara u nered.

 

Pa molimo Peruna nek pošalje svoje olujne oblake!

 

Oblak kameni koji bije, oblak ognjeni koji pali, i za njima vjetar koji razgoni. Kad čuje naše zazive, Perun će posegnuti za svojim mlinskim kamenjem i udarati tako da sav svijet odjekuje. Poslat će svoje bijele strijele u crnu zvijer medvjeda. A strijele su mu kao oblaci: jedna ognjena, druga vodena. Prva nosi vatru, druga ruši. Prva je okrugla, druga šiljata.

 

Perun udara, a Veles se skriva.

- Ništa mi ne možeš! – dovikuje.

- Stići ću te, gdje god bio – odvraća Perun.

- Sakrit ću se ispod konja!

- Konja ću ubiti, vlasniku odštetu dati, a tebe ubiti.

- Pobjeći ću u kuću!

- Kuću ću spaliti, čovjeku nadoknaditi, tebe ubiti.

- Pod drvo ću se skloniti!

- Drvo ću spaliti, tebe ću ubiti.

- A ja ću se sakriti u vodu, pod panj, pod kladu.

- No dobro. Tamo smiješ biti, tamo ti je mjesto. I više ne izlazi!

 

Kad strašni gospodar Velesa pod kladu stjera, vode su opet slobodne. I kiša pada, i buja nam visoko klasje.

 

2. 

Rekoh vam da je Vela gospodarica vode! I kad ona hoće, voda je bistra. I kad ona hoće, izvori se mute. I kad ona hoće, vode presušuju.

 

Jahao jednom mlad junak gorom, jahao danima, a gora golema i pregolema. Ide on tako, ide, i žedan je, i konj mu je žedan, i htio bi sprati prašinu s lica. Ali nigdje u toj gori ni kapi vode nije bilo. I kao što momak žeđa, tako i sav svijet oko njega žeđa i tuguje.

 

- Hej, goro, prokleta bila! – uzvikne naposljetku mladić. – Zašto nigdje nema vode u tebi?

- Ne proklinji mene, junače! Vela je uzela vodu s mojih devet kladenaca, željeznim vratima zatvorila, srebrnim katancima zaključala! Nego reći ću ti što moraš učiniti: idi na desnu stranu, stalno uzbrdo, sve dok ne stigneš do mjesta gdje raste najviša jela. Pod njom su vrata. Kad ih nađeš, udari. Pa ćemo vidjeti kakva je tvoja snaga. Al' kad pustiš vode, bježi!

 

Posluša je mladić, nađe jelu zlatnog vrha, nađe i vrata od željeza. I udari po njima buzdovanom. Udara silno, udara, da sva gora odjekuje. I popuste vrata pod udarcem i voda poteče. Mlad junak se napije, umije se i napoji svog brzog konja.

- A sad, konju, bježi, da nas Vela ne ugleda! Da ne uzme tebi zlatna krila, meni crne oči.

I poleti krilati konj.

No Veli ne možeš pobjeći: vidjela ih je, za njima poletjela, uzela je konju zlatna krila i junaku crne oči.